Zašto ne treba gomilati troškove na kraju poslovne godine?

  • Edukacija
Gomilanje troškova

Znate kako se često kaže da treba potrošiti novac do kraja godine, da se plati što manje poreza? Ova svojevrsna prosinačka groznica kod naših je poduzetnika donedavno, do neke mjere, imala temelja u stvarnosti. Ako je poduzetnik smatrao da će ionako nabaviti određeni stroj, vozilo ili zalihe naredne godine, naoko se činilo razboritim da tu investiciju poduzme krajem poslovne godine: tako bi umanjio obvezu poreza na dobit koja dospijeva u proljeće. Ipak, s tom praksom postoji čitav niz problema, a evo i kojih.

Investiranje bez plana

Nerijetko se događa da se investicije na kraju godine poduzimaju stihijski, bez pravog izračuna povrata na uloženo. Osnovni kriterij za donošenje financijske odluke mora biti, bankarskim rječnikom, da je neto sadašnja vrijednost ulaganja pozitivna. Ili na hrvatskom: korist od ulaganja mora biti veća od troška. Dakle, prije nego krenete u investiciju, znate li ispravno izračunati korist od ulaganja?

Primjer: imate mogućnost ulaganja od 4 milijuna kuna, koje kroz 5 godina donosi po milijun kuna prihoda. Podijelimo četiri milijuna s pet i dobijemo kako je povrat na ulaganje 25%. Izvrsno? Ne! U obzir moramo uzeti i da kapital ima određeni trošak, jer čak ni banka neće pozajmiti novac bez da nešto traži zauzvrat. Ako tražimo da naše ulaganje donosi godišnji povrat od barem 10%, vidjet ćemo da, kad umanjimo ove isplate za diskontnu kamatnu stopu, neto sadašnja vrijednost projekta iznosi minus 209.213 kuna!

U prijevodu, ovaj projekt vraća uloženo s kamatnom stopom od nešto manje od 8%, i to bez da smo u obzir uzeli rizike ostvarivanja predviđenog scenarija. S obzirom na to da su poduzetnički projekti rizični, tipično moraju nositi barem 10% povrata, pa je dvojbeno da je ovakvo ulaganje isplativo.

Nedostatak upravljanja likvidnosti

Investicije na kraju poslovne godine uglavnom se poduzimaju koristeći najlikvidniju moguću imovinu: novac na bankovnom računu poduzeća. Ako se radi o investiciji koja ima planirano razdoblje efektuiranja (tj. razdoblje tijekom kojeg se koristi) dulje od godine dana, onda bi se za njeno financiranje trebali koristiti dugoročni izvori financiranja. Zlatno pravilo financiranja glasi: dugoročne investicije trebaju se financirati iz dugoročnih izvora. Koliko ste puta sami prekršili ovo zlatno pravilo?

Pravilno upravljanje likvidnosti znači da ćete, primjerice, za nabavu novog stroja koji se koristi desetak godina koristiti leasing za usklađivanje priljeva novca od učinka stroja s odljevima za nabavku, ili dugoročni kredit za njegovu kupnju ako je vlasništvo nad njim važna stavka. U obrnutom slučaju, kad se koriste kratkoročni izvori za nabavku dugotrajne imovine, bankari koriste termine poput negativnog radnog kapitala ili neusklađene bilance. Radni kapital računa se po formuli Kratkotrajna imovina – Kratkoročne obveze. Rezultat bi trebao biti veći od nule, a ako nije, bankari i financijeri će smatrati da ne upravljate likvidnošću na ispravan način i time ćete teže dolaziti do kredita.

Stope poreza su pale

Zakoni se mogu promijeniti relativno brzo, no navikama je potrebno neko vrijeme da se prilagode novonastalim okolnostima. U glavama poduzetnika, čak i onih s prihodima ispod 7,5 milijuna kuna, porez na dobit je još uvijek značajna stavka. Promotrimo kako je to donedavno izgledalo na konkretnom primjeru.

Simulacija poreznog tereta - prije

Slika 1. Simulacija poreznog tereta pri stopi poreza na dobit od 20% te stope poreza na dohodak od kapitala od 12%.

Vidimo da, u odnosu na dobit prije oporezivanja, porezni klin iznosi 31,3% tako da vlasnici mogu neto isplatiti 68,7% iznosa dobiti poduzeća. Jasno je kako je motivacija za iskorištavanjem poreznog zaklona troškova tada bila kudikamo veća: gotovo trećina bruto dobiti zaobilazila je račun vlasnika. Ipak, situacija se otad drastično promijenila!

Simulacija poreznog tereta - trenutno

Slika 2. Simulacija poreznog tereta pri stopi poreza na dobit od 10% te stope poreza na dohodak od kapitala od 10%.

Nedavnim poreznim izmjenama, stopa poreza na dobit poduzeća s prihodima do 7,5 milijuna kuna iznosi samo 10%. Uz to, stopa poreza na dividende umanjena je na 10%. Čak se i prirez počeo ukidati u dijelu gradova i općina, premda smo zadržali istu, najvišu stopu u ovom primjeru. Od ukupne dobiti prije oporezivanja, gotovo 80% se može isplatiti na račune vlasnika kad se obračuna porez na dobit, porez na dohodak od kapitala (dividende) i prirez porezu na dohodak. Znatno srezani porezni teret znači da je i efekt smanjenja poreznog tereta povećanjem troškova kudikamo manji no ranije. Tako imamo dodatni razlog zašto je povećanje troškova krajem godine sve manje razborito.

Pad boniteta i reputacije

Zadnji, no ne manje važan razlog zašto ne treba gomilati troškove na kraju porezne godine jest pad boniteta i reputacije kod banaka, financijera, kupaca i partnera. Naime, povećanjem troškova umanjuje se rezultat poslovanja. Tako nije manja samo dobit, već i slobodni novčani tok te pokazatelji profitabilnosti i likvidnosti. Sve to više ne promatraju samo bankari kod odobrenja kredita, leasinga i drugih financijskih proizvoda i usluga.

Primjerice, slabija likvidnost može značiti da će banka poduzetnika ocijeniti kao rizičnijeg pa će mu ponuditi višu kamatnu stopu na buduće zaduženje, katkad i zbog toga što će kod sljedeće investicije moći sudjelovati s manjim učešćem. Konačno, danas su rezultati poslovanja poduzeća vidljivi daleko većem broju osviještenih partnera i kupaca, koji prije svake poslovne suradnje provjeravaju rizičnost drugog poduzetnika preko pokazatelja na portalu kao što je Bon.hr. Tako danas poduzetnike, na neki način, prati i njihova financijska reputacija, kojoj prosinačka groznica zasigurno ne ide u prilog. Vrijeme je da joj se oduprete!

Podijelite ove korisne informacije: